Već drugu godinu cijeli svijet je uzdrman ekonomskom krizom. Radi se, dakako, o globalnom procesu koji, domino efektom, zahvaća sve privredne grane i područja ljudske djelatnosti. Za nas je, naravno, najznačajnija poljoprivreda. No, kako smo naveli ranije - kriza je globalna i sveobuhvatna i kao takva ima u svakom području isti uzrok, a taj se može u znatnoj mjeri svesti na sljedeću, vrlo jednostavnu formulu: svi smo u znatnoj mjeri trošili ono što još nismo imali, da bi kupili robu koju još niti onaj koji ju je proizveo, u velikom broju slučajeva nije platio.

Nagli privredni razvoj kojeg je omogućio sve usavršeniji svijet financija, nije bio usklađen sa stvarnim mogućnostima i snagom tržišta. I kada se, zbog nepovoljnog ishoda takvih procesa, uruši primjerice bankovni sustav SAD-a ili privrede Grčke, na scenu stupa politika kao spasitelj, ali i provoditelj bolnih mjera.

Za privrednu situaciju, standard i uopće perspektivu u društvu, većina je građana sklona optuživati vladu i političare. Iako oni nipošto nisu nedužni za sve navedeno, oni nisu jedini odgovorni, a niti oni sami mogu nešto bitnije promijeniti. Politika je tu da ponudi okvir i da regulacijskim mehanizmima usmjeri tok kretanja stvari u željenom pravcu. S druge strane, što je to “željeni pravac” u velikoj mjeri određuju razni sponzori i krugovi koji imaju utjecaj na politiku.

Može se čak reći da politika i nije tako pasivna te da ima projekata koji su pokrenuti od strane politike koji nisu a priori loši. Jedini je problem u motiviranosti, zašto se takvi problemi pokreću, a i u stručnosti onih koji ih provode.

Zbog toga razni projekti unapređenja “toga i toga” često u nas ne završavaju uspješno. Nama blizak primjer je poticanje poljoprivredne proizvodnje, napose proizvodnje mlijeka u Hrvatskoj.

Umjesto da taj program osposobi poljoprivrednike da budu konkurentni  proizvođačima u EU, on je, krivo usmjerenom politikom poticaja s jedne strane, te indirektnim omogućavanjem da se oprema i usluge ugrađuju u objekte iz ovog programa po neopravdano visokim cijenama,  dobrim dijelom pridonio da proizvođač ne može proizvesti dovoljnu količinu mlijeka (novca) da bi zadovoljio svoje obveze, a kamoli da bi se postigao navedeni cilj.

Ima čitav niz  primjera – od poticanja gubitaša do neracionalno usmjerenih velikih sredstava – koji svi imaju jednake posljedice, a to je zaostajanje u razvoju za sličnim zemljama u regiji, Europi i svijetu.

Jedno od najčešće primjenjivanih parametara privrednog razvoja jest bruto društveni proizvod (BDP). Za BiH naprimjer BDP iznosi 17 milijardi $ ili 4.280 $ po stanovniku.

Da li je to slabo ili dobro, ovisi o tome sa čime se uspoređuje. No mi svi znamo da je ovaj iznos puno, puno ispod stvarnog potencijala ove zemlje.

Malo precizniji pokazatelj je i pokrivenost uvoza izvozom. Brojke u gornjoj tablici govore same za sebe. Taj pokazatelj kazuje dosta o stanju i kvaliteti procesa u proizvodnim organizacijama ili o snazi privrede. No, brojke daju jednu ključnu, i za nas sve vrlo važnu, pa čak i optimističnu poruku, a to je:

• Kada je u zemlji  koja ima dobre uvjete za poljoprivrednu i stočarsku proizvodnju, uvoz tih proizvoda preko 20 puta veći od izvoza, onda to znači da:

• je proizvodnja kvantitativno i kvalitativno u lošem stanju, ali i da postoji veliki prostor da se mobilizira domaći potencijal, i tako poveća razvoj i stvori dohodak i radna mjesta za velik broj građana (seljaka)
Navedeni je primjer iz poljoprivrede, no sigurno postoje slične brojke i u drugim područjima.

Sve to zapravo nije ništa novo, no kada nam se na ovaj način predoči – neumoljivošću brojaka – onda o svemu dobivamo drugačiji osjećaj. Nameće se pitanje: kako možemo to stanje poboljšati, što je potrebno za veću proizvodnju, veći privredni rast, bolji standard, odnosno za bolju ekonomsku situaciju u zemlji.

Priroda modernog financijskog sustava

Isaac Newton i John Maynard Keynes snažno su utjecali na razvoj modernog financijskog sustava

Za poboljšanje situacije potreban nam je privredni rast, a njega ne može biti bez kvalitetnih financijskih sredstava. To znači lako dostupnih kredita uz nisku kamatnu stopu. No, podsjetimo se ovdje što je to zapravo privredni rast, zašto se o tome toliko govori. Zašto neka zemlja ne može biti dobro stojeća, a da se ekonomski rast ne povećava?

Odgovor na to pitanje leži dobrim dijelom u samoj prirodi i smislu modernog financijskog sustava. Naime, novac je stoljećima predstavljao samo zamjenu (kao današnji ček) za odgovarajuću materijalnu vrijednost (najčešće u zlatu, ali i u drugim plemenitim metalima). Velika Britanija, u osobi Isaaca Newtona (oko 1680), koji je tada bio direktor nacionalnog novčarskog zavoda, uvela je u međunarodne financije tzv. Zlatni standard.

Taj standard je precizirao da 3 £, 17 Šilinga, 10,5 Penija imaju stalnu vrijednost 1 unce zlata (28,35 grama zlata).
Iako mjerilo velike pouzdanosti novčarskog sistema, Zlatni standard je svojim smislom zapravo držao zarobljenim veliki potencijal privrednog razvoja, koji se nalazio sadržan u količini novca koja predstavlja onaj dio rezervi banaka koji se (pod normalnim okolnostima) nikada ne treba upotrebljavati, niti se upotrebljava.

Ekonomisti, kao J. M. Keynes dvadesetih godina 20. stoljeća žestoko su kritizirali Zlatni standard (kao “ostatak iz barbarskih vremena”), dok on nije postupno bio ukinut. Danas tako mnoge banke operiraju sa ca 10 % rezervi od ukupnih sredstava sa kojima raspolažu.

Ukidanjem zlatnog standarda, oslobodio se ogroman financijski potencijal, koji je počeo vršiti pritisak da ga se koristi, i to je jedan od najznačajnijih razloga razantnog privrednog razvoja u 20. stoljeću.

Međutim – dok je svaka banknota Zlatnim standardom imala točni ekvivalent vrijednosti u zlatu, ukinućem njega novac koji se posuđuje ima pokriće u vrijednosti koja će tek nastati, uz uvjet da privredni projekt koji se financira tim novcem uspije.

Monetarna politika

I sada se ponovno moramo vratiti politici. Rekli smo da politika mora dati okvir za privredni razvoj. Isto tako smo vidjeli da je osnovni preduvjet za rast BDP-a dostupnost povoljnih novčanih sredstava. I tu imamo prvi problem.

Sve Vlade i Središnje (Narodne) banke zemalja u regiji vode restriktivnu monetarnu politiku, koja se može nazvati politikom ograničavanja novčane ponude i glavne značajke ove politike su:

•    visoke kamate centralne banke i

•    visoki depoziti na plasmane.

Na takvu politiku monetarne vlasti su zapravo prisiljene, ukoliko žele sačuvati osnovne ekonomske pretpostavke za stabilnost sistema, a to je sprečavanje inflacije. To je osnovni preduvjet da bi razvoj krenuo s mrtve točke, da ne bi ogrezli u kaosu crnih tržišta, šverca, političke nestabilnosti – svega što smo mi na ovim prostorima proživjeli, odnosno proživljavali dulje vrijeme.
No, naravno da takva politika ima vrlo visoku cijenu – svaki trošak bankovnog depozita kod Narodne banke je uračunat u kredite građanima i firmama. To opet znači da taj trošak svaka firma mora ugraditi u cijenu svog proizvoda, što čini, s te strane, našu privredu manje konkurentnom.

No, da bi vidjeli moć i doseg monetarne politike, i razumjeli nešto bolje i stanje u našoj zemlji, pogledajmo 2 primjera različito vođenih monetarnih politika u svijetu, koje su imale odlučujući utjecaj na privredu tih zemalja, ali i na svjetsku privredu.

Prvi je kriza u SAD-u, koja je nastala tridesetih godina 20. stoljeća, naglim slomom tržišta vrijednosnica. Na to je tadašnja Središnja banka SAD-a (FED) diletantski reagirala, povećavši  kamatnu stopu i onemogućavajući brojne banke i privredne subjekte koji su se našli u teškoćama, da dođu do prijeko potrebnih sredstava i nastave sa svojom djelatnošću. Tako je FED amputirao, ili kastrirao vlastitu nacionalnu privredu i financijsku krizu pretvorio u jednu od najvećih privrednih kriza u povijesti. Kažu da je zbog toga tih godina skoro 2 trećine ljudi u SAD-u ostalo bez posla.

Drugi primjer je nevjerojatna, eksplozivna ekspanzija kineske privrede, koja se u značajnoj mjeri bazira na jeftinoj valuti – RENMIMBI. Kina, unatoč platnom suficitu, sprečava do ove godine, rast  domaće valute u odnosu na dolar, kako bi (uz druge elemente) održala veliki izvoz na američko tržište, gdje prodaje više od petinu svojih proizvoda.

Panorama Šangaja. Kina, unatoč platnom suficitu, sprečava do ove godine rast domaće valute u odnosu na dolar

Iz ovih primjera vidimo potencijal i moć monetarne politike, koja – kako vidimo,  uvelike određuje i našu ekonomsku situaciju.

Kritika iz ekonomskih krugova

Domaći ekonomski stručnjaci naveliko kritiziraju tu politiku, zalažući se za politiku kontrolirane inflacije.

No, nije sigurno da bi samo ta mjera, ili samo financijska politika, mogla bitno utjecati na poboljšanje situacije.

Prisjetimo se samo podatka o ogromnom disparitetu uvoza i izvoza mesa u BiH. Iz toga je bjelodano da se osim financijske politike mora napraviti ono što politika i država ne može, a to je: povećanje efikasnosti industrijske proizvodnje, i to pogotovo u raznim sektorima (srednje i malo poduzetništvo, obrti...). Jer, prema definiciji financijskog sustava: on je mozak privrede koji kapital dodjeljuje za najproduktivnije svrhe u poslovnim organizacijama. Dođe li do pogrešne primjene kapitala ili se zaustavi njegov dotok, privreda će biti neučinkovita pa će i BDP biti nizak.

Dakle, mi moramo tek pronaći načine i mogućnosti ulaganja kapitala u najproduktivnije svrhe, one svrhe koje su tako kvalitetne da će dovesti do stvaranja nove vrijednosti i povećanja BDP-a.

Već smo spomenuli da nedovoljno stručni i promišljeni programi ne ispunjavaju osnovni preduvjet koji je istaknut u ovoj definiciji, a to je da se kapital dodjeljuje za najproduktivnije svrhe.

S druge strane, mi razvoj ne možemo bazirati na prodaji proizvodima sa niskim stupnjem dorade, u kojima se nalazi vrlo mali udio dodatne vrijednosti. Ne smijemo se zadovoljiti da prodajemo sirovinu u koju drugi onda dodaju dodanu vrijednost. Ne smijemo se niti zadovoljiti proizvodnjom koja jedino uz državni poticaj može konkurirati na svjetskom tržištu. Ništa protiv poticaja. Dapače. Oni mogu biti vrlo vrijedna metoda za podizanje konkurentnosti proizvodnje. No pogreno je proizvodnu kalkulaciju bazirati na subvencioniranoj cijeni.Naprotiv, moramo razvijati inovacije koje će naš proizvod učiniti efikasnijim i lukrativnijim. Inovacije koje će osigurati da naš proizvod zadovolji i dodatne potrebe kupca od samo one, zbog koje kupac taj proizvod primarno kupuje.

Dakle danas nam je, prvenstveno kod proizvođača, ali i u cijelom društvu potrebno takvo stanje duha koje će nas usmjeriti na sljedeća obilježja naše privredne djelatnosti:

•    industrijsku proizvodnju;

•    konkurentnost;

•    inovativnost;

•    pozicioniranje na tržištu.

Ključni pojam je inovativnost. Ako malo analizirate nastup na tržištu i politiku razvoja današnjeg poslovnog svijeta, onda ćete vidjeti da su danas nainovativnije firme u svijetu ujedno i najuspješnije, kao što ćemo vidjeti na sljedećih nekoliko primjera:

APPLE > duboko razumijevanje potreba kupaca, vješto stapanje dizajna i tehnologije, marketing visoke efikasnosti.
GOOGLE > permanentno lansiranje proizvoda nove vrste (paradigm shifting), brzina, inovativan poslovni model.
TOYOTA > stalni predvodnik u inovacijama u industriji, točno razumijevanje kupca, trajno investiranje u inovativnu kompetenciju.
MICROSOFT > sposobnost izdržljivosti, trajno uspješna ekspanzija na nove segmente tržišta, posjedovanje tržišta
PROCTER&GAMBLE > povezivanje procesa inovacije sa kooperantima i vanjskim stručnjacima, sklad istraživanja tržišta i razvitka proizvoda.
NOKIA > rješenja bliska potrošaču za sve starosne grupe, sposobnost transformacije od drvenih vlakana do mobilnih telefona, generiranje tržišta prije konkurencije.

Ovdje su navedene, dakako, najistaknutije firme svijeta.

Inovativnost je glavni pokretač uspjeha najpoznatijih svjetskih tvrtki

Netko će reći da je pretenciozno i nerealno se sa njima uspoređivati. No namjera usporedbe nije uspoređivanje po prometu ili poslovanju, nego po modelu rada.

Inače, da raskrstimo s jednom predrasudom – da bi se postigli značajni rezultati, znači – nešto novo, više nego do sada - moramo prestati sa dosadašnjim načinom mišljenja, mora se i malo ludovati u mislima, jer se mnoge dobre stvari nikada ne bi ostvarile da nosioci ideja nisu bili smioni vizionari, koji su nerijetko od svoje sredine proglašavani i malo ludim. To njih nije smetalo, nego su se rukovodili svojom vizijom i postigli rezultate.

dr. Branimir Kampl