Sano tehnologija siliranja cijele biljke kukuruza
Siliranje je oblik konzerviranja zelene mase bez prisustva kisika uz pomoć bakterija koje stvaraju mliječnu kiselinu. Iz ove jednostavne definicije siliranja proizlaze i zahtjevi koje treba osigurati da se napravi i kvalitetna kukuruzna silaža.
Sve počinje odabirom sorte/i kukuruza za silažu prikladne za određeno područje obzirom na klimatske karakteristike, potencijal prinosa i kvalitetu silaže. Siliranjem želimo biljke konzervirati na način da sačuvamo što je moguće više hranjivih tvari u siliranoj biljci.
Prilikom siliranja nije moguće izbjeći određene gubitke koji se uobičajeno kreću između 5 i 15%. Poželjno je profesionalnom tehnikom siliranja utjecati na smanjenje gubitaka uslijed respiracije i neoptimalne fermentacije. Kako bi se to postiglo osobito su nam važni brzina siliranja, kvaliteta zbijanja mase za siliranje i adekvatno pokrivanje.
Nakon žetve u optimalnom trenutku razvoja biljke (oko 35% suhe tvari cijele biljke) odlučujuće je optimalno sjeckanje kao preduvjet za adekvatno zbijanje mase i istiskivanje zraka iz nje. Na koju duljinu ćemo namjestiti duljinu sjeckanja mase ovisi o suhoj tvari odnosno zrelosti kukuruza.
Vrijedi pravilo: „što vlažnija masa sjeckati dulje, što je masa više suha sjeckati je kraće“. Jer cilj je osigurati mogućnost adekvatnog tlačenja i istiskivanja zraka kako bi, nakon pokrivanja i zatvaranja, u što kraćem vremenu mogli nastupiti anaerobni uvjeti u masi koju siliramo, neophodni za mliječno-kiselinske bakterije.
Poželjno je da proces siliranja obavimo u najkraćem mogućem vremenu uz adekvatnu obradu (sjeckanje biljke i gnječenje zrna) i dovoljno kvalitetno gaženje u silosu. Cilj je da svako zrno bude razbijeno, po mogućnosti tako da ne vidimo dijelove zrna veće od 1/4 zrna.
Kod siliranja u silosu preporuča se da slojevi mase prije gaženja ne bi trebali biti deblji od 20 cm, kako bi se moglo kvalitetno nagaziti, odnosno sabiti biljnu masu i istisnuti zrak. Stroj za gaženje trebao bi imati težinu koja čini 1/3 – 1/4 težine mase koja u sat vremena ulazi u silos. Optimalna brzina vožnje stroja za gaženje je 2 – 3 km/sat. Treba spriječiti unos zemlje na gumama traktora jer to povećava sadržaj pepela i smanjuje hranidbenu vrijednost silaže. Optimalna zbijenost kukuruzne silaže ovisna je o suhoj tvari. (tablica, preporuke Nussbaum 2010.)
Kada smo unijeli u silos zadnju prikolicu materijala za siliranje dovoljno je još sat vremena gaziti masu i potom je najbolje odmah silos kvalitetno pokriti. Kvalitetno pokrivanje podrazumijeva hermetičko zatvaranje silosa kako zrak više ne bi mogao ulaziti u silos. Ako smo to tako i napravili kroz nekoliko sati možemo vidjeti izdizanje pokrovnog materijala na silosu uslijed aerobne fermentacije koja nastaje jer bakterije koje za svoj razvoj trebaju zrak troše kisik koji je ostao ispod podfolije i fermentiraju šećere iz biljke i nastaje CO2. To podizanje pokrova je znak uspješnog hermetičkog zatvaranja silosa.
Pri zatvaranju cilj je da primjenom kvalitetne podfolije koja će se priljubiti uz masu za siliranje ostane što manje zraka između mase i podfolije kako bi aerobna fermentacija trajala što kraće, a uvjeti za anaerobnu fermentaciju nastupili što brže, te gubici uzrokovani aerobnom fermentacijom i neoptimalnom anaerobnom fermentacijom bili smanjeni na najmanju moguću mjeru.
Preporuka za kvalitetno pokrivanje je svakako korištenje zidne folije i podfolije sa smanjenom propusnošću za kisik (razlika u propusnosti i do 100 puta u odnosu na klasičnu podfoliju) jer tako stvaramo povoljnije uvjete za ispravnu fermentaciju mase za siliranje i višegodišnjih pokrivača koji je štite od oštećenja. Preporučeno vrijeme konzerviranja prije otvaranja je najmanje 6 tjedana. A optimalno je imati rezervu kukuruzne silaže od prethodne godine za 2,5 do 6 mjeseci.
Primjenom SANO Labacsil Duo kao kombiniranog biološko-kemijskog dodatka za siliranje dodajemo kulture bakterija koje stvaraju isključivo mliječnu kiselinu, uz istovremenu primjenu soli organske kiseline koje stvaraju optimalne uvjete za razvoj poželjnih bakterija mliječno-kiselinskog vrenja, a nepovoljne uvjete za nepoželjne bakterije, kvasce i plijesni kao štetnike vrenja. Na taj način optimiramo tijek procesa konzerviranja, čime utičemo na kasniju povećanu ješnost silaže, smanjujemo gubitke hranjivih tvari i smanjujemo rizik naknadnog zagrijavanja i rizik pojave plijesni u silaži.
Cilj bi trebao biti pokušati uvijek napraviti nešto bolju silažu od prethodne, a kao prvi korak na tom putu treba nam analiza kvalitete postojećih silaža koja nam daje informacije o kemijskom sastavu, kvaliteti fermentacije i o dinamičkim svojstvima u organizmu životinje (stupanj i brzina probavljivosti).
Autor: Pero Gnjidić